’Ove slike nisu zamjena za moje sjećanje, one jesu moje sjećanje.’, kaže naratorica filma Sans Soleil (1983.), jednog od poznatijih i dostupnijih radova francuskog sineasta, fotografa, multimedijskog umjetnika i pisca Chrisa Markera. Objavivši ga prošle godine na blue ray disku, zajedno s još legendarnijim naslovom La Jetée (1962.), ugledni američki izdavač Criterion začinio je izdanje i kratkim dokumentarcem Chris on Chris. Gledatelj namjernik očekivao bi ovdje, barem ako je vjerovati naslovu, izdašan featurette u kojem Chris Marker kazuje i koju o sebi, ali Marker zaista ne bi bio Marker da svojim zagovarateljima olakša stvar. U spomenutom dodatku, odmah na početku jasno se kaže kako intervjua s autorom neće biti jer ih on uglavnom ne daje, a neće biti ni njegovih fotografija jer potpisnik najpoznatijeg filmskog foto-romana ne dopušta fotografiranje svog lika. Tako o Markeru, ne samo u Criterionovom bonusu, najčešće govore njegovi štovatelji i suradnici, ali on sam – nikad. U svega dvije sporadične instance Marker je nagovoren na intervju, a fotografije koje postoje snimljene su kriomice. Pojavom računala dodatno je smanjio svoja pojavljivanja: s njim se moglo komunicirati samo e-mailom, a na svoje izložbe i projekcije dolazio je u tajnosti. Čak se više i nije potpisivao kao Chris Marker, nego bi umjesto potpisa samo olovkom nacrtao svog mačka. Potrebu da skriva svoj privatni život i nije odveć teško shvatiti, no ostaje rigidniji dio sklanjanja od mikrofona i kamera. Redukcije, bilo estetičke, bilo sadržajne, Marker je očito primijenio i na sebe poput kakvoga znanstvenika koji je svoju tezu najprije isprobao na vlastitoj koži.

Eksperiment je bio uspješan pa se Marker, pravim imenom Christian François Bouche-Villeneuve, danas smatra jedinim od najvećih imena francuskog, ali i ne samo francuskog filma. Rođen je 29. srpnja 1921., navodno u Ulan Batoru u Mongoliji, iako neki izvori tvrde kako se radi o njegovoj šali te bi pravo mjesto rođenja trebalo biti Pariz. Datum smrti, međutim, nije šala: preminuo je prošle godine na vlastiti rođendan. I dok se numerolozi bave odnosima brojeva 29–7−21 i 29–7−12, ono malo Markerovih istupa svjedoči da se ovdje nije radilo o mistiku niti o tipičnom eksperimentatoru. Za svoja kasnija djela, kao i za neka ranija, od ukupno 54, reći će kako naprosto nisu uspjela i da ne dostižu, a kamoli i prestižu vrijednost obične televizijske reportaže. U rijetkoj, možda i posljednjoj izjavi za pariški Libération 2003. godine, koju je dao e-mailom i to u zadanoj formi od četiri teme koje maksimalno mogu imati deset pitanja, Marker je objašnjavao lakoću s kojom je u pola stoljeća karijere mijenjao formate rada od fotografije, preko filma pa sve do videa, cd-rom-ova i multimedijskih instalacija. ‘Biti u posjedu digitalne video kamere ne znači da ćete s njome magično dobiti i talent’, rekao je i dodao ‘koliko god ga minijaturizirali, film će uvijek zahtijevati talent.’ Markerova ostavština, između ostalog, uključuje i pojam demokratizacije medija, slučaja koji nije birao na što će i kako snimati, nego što se tom snimkom želi reći. Čini se da je uvijek pokušao biti instrument istine ili istine kako je on vidi, pa se početna odmjerenost kasnije rasula u dnevničko bilježenje događaja najdostupnijom kamerom i opremom. Na to bi se nadovezao komentar u offu te esejistička struktura i raštrkanost mišljenja, i sve to bez klasične filmaške preokupacije slikom. Zvuči nepristupačno, a zapravo jest bilo tako: višesatni Markerovi neomarksistički solilokviji (Le fond de l’air est rouge, 1977.) znali bi prilično izmoriti publiku, no upravo u tom strukturalističkom neredu rođeno je nešto što danas nazivamo video blogging.
 

I baš je Chris Marker bio prvi, arhetipski video blogger, na sličan način kojim je Kenneth Anger 50-tih i 60-tih izumio muzički mtv spot, iako se to tada nije tako zvalo. Tematski povezati Markerove preokupacije dovelo bi do kratkog spoja: La Jetée je žanrovski sf, znanstveno-fantastična priča u kojoj je lik iz budućnosti vremenski prebačen unazad kako bi, zahvaljujući vlastitim sjećanjima, otkrio nešto što bi spasilo čovječanstvo od izumiranja nakon nastupajućeg Trećeg svjetskog rata. Spomenutu premisu Terry Gilliam koristio je za svojih Dvanaest majmuna (1995.) i direktno ga citirao kao izvor svog filma. Pythonovac je La Jetée gledao u francuskom izvorniku i, jedva poznajući jezik, bio je opčinjen kao i mnogi kasnije. Razlog je Markerovo skoro pa antifilmsko fabuliranje fotografijom umjesto kadrovima. Osim u jednoj jedva zamjetnoj sceni koja uključuje pokret i to doslovno–treptaj oka–La Jetée je niz statičnih fotografija koje, navedeno je na uvodnoj špici, čine kino-roman ili cine-novelu. Motivski je Markerov postupak savršeno prikladan: sjećanja i jesu fragmentirana, ona su najčešće komadići vremena koje je teško smjestiti u zadani filmski pokret pa fotografija svemu i najbolje odgovara. Stilski je pak film pukom montažom, izborom slika, njihovim kadriranjem i slijedom pojavljivanja dobio ono što mnogi ne mogu i pokretom – dinamičnu, upečatljivu priču. Ovaj i danas neuobičajen postupak stvaranja filma od statičnih fotografija (recentni hrvatski primjer je kratkometražni film Onda vidim Tanju Juraja Lerotića) bio je istinska avangarda za godine u kojima je snimljen. Nastao 1962., La Jetée redefinira tradicionalni odnos fotografije i filma: jesu li fotografije statične i nepomične, a film je po definiciji kretnja? Trebala je proći još jedna godina pa da Andy Warhol u suprotnome postupku Markeru odvoji film od pokreta i približi ga statici fotografije. Prvi Warholov film, koji se sastoji samo od kadra čovjeka koji šest sati spava (Sleep, 1963.), čista je ekspresija vremena koje prolazi. Klasični filmski teoretičari vide fotografiju kao sirovu, elementarnu jedinicu filma, jednu od 24 (ili jednu od 25) koja doživljava artikulaciju tek pri cirkulaciji u projektoru, kaže David Campany u svojoj knjizi Exposures: Photography and Cinema (Reaktion Books, 2008.). Ono što je pokazao Marker jest da statična fotografija može biti filmski pokret, dok filmski pokret vice versa može biti toliko statičan da je zapravo fotografija u tijeku vremena, kako je pokazao već spomenuti Warhol.

Film kakav je La Jetée nesumnjivo je obilježio karijeru Chrisa Markera na način da se sve komparacije njegovog opusa svode na upravo taj film i potom na one druge. A među tim drugima, upravo zato jer ne pokušavaju ponoviti istu formulu, pa čak i žanr, dominira autorov marni dokumentaristički rad s povremenim izletima u igrano ili igrano-dokumentarno. Stil je isti, baš kao i sf iz eksterijera budućnosti, jer svi Markerovi radovi nose glavna obilježja filmske esejistike. Ova forma, reći će Timothy Corrigan u The Essey Film: From Montaigne, After Marker (Oxford Press, 2011.), često biva uopćeno nazivana meta-dokumentarcem, refleksivnim ili osobnim dokumentarnim filmom. Esej je osobni pogled prezentiran kao javno iskustvo i mora balansirati, prema Aldousu Huxleyju, između tri glavna smjera: osobni i autobiografski, zatim objektivan, činjeničan i konkretan i na kraju apstraktan i/ili univerzalan. Neki autori zadovolje tek jedan zahtjev, neki sve. Markerov opus ulazi u ove posljednje i ključan je primjer kako film-esej ne mora sebe vezati čak ni uz film, nego može, kako je učinio s cd-rom izdanjem Immemory (1998.), prijeći i na druge platforme. La Jetée je bio esej o budućnosti na isti način kojim je Sans Soleil, film o kamermanu koji putuje zemljom suočavajući se s različitim načinima preživljavanja, zadržao autorske preokupacije bez obzira na format, platformu ili izvedbu. Markerove opsesije su sjećanje i njegov gubitak, povijest i društvo; postavljeni su tako da nisu propaganda, povijesna čitanka ili vodič, nego, kako je sam svojedobno napisao promišljajući vlastiti oblik eseja, tek običan razgovor s inteligentnim i kultiviranim sugovornikom (gledateljem) koji je informiran o najvažnijim događajima. Forma je zapravo nebitna: mjestimice je to fikcija, mjestimice dokumentarac, montaža tijeka misli i često filozofski komentar. Ovo potonje i ne čudi jer je Marker 30-tih godina prošlog stoljeća studirao filozofiju zajedno s Jean-Paulom Sartreom.
 

Radoznalost ide u još jednome pravcu. Ne postavljajući sebe u poziciju umjetnika, nego više onog koji cijeni i uvažava druge, čak i do razine fanovskog, pojavljuju se njegove opsesije slavnim filmskim autorima. Scene iz Hitchcockove Vrtoglavice našle su svoj hommage u La Jetée i Sans Soleil, godine 1985. snima dokumentarac o Akiri Kurosawi nazvan A. K., dok Tarkovskom posvećuje ‘jedan dan u životu Andreja Arseneviča’ (Une journée d’Andrei Arsenevitch, 1999.). Posljednja od njegovih preokupacija ujedno je i najčudnija. Odlučivši se krajem života potpisivati ne kao Chris, nego kao crtež mace koja je zapravo njegova ljubljena mezimica, u Markerovim filmovima redovito se pojavljuju mačke: žive, preparirane, od porculana ili u kakvom digitalnom šumu. Njegovi posljednji video radovi, poput Leila Attacks (2007.), bave se mačkama, a mogu se naći na još postojećem YouTube profilu Kosinki na kojemu je Marker smjestio i in memoriam Steveu Jobsu kojeg je sasvim prikladno nazvao iDead. Chris Marker preminuo je u 91. godini života i oduvijek je snimao, sam će kazati, ‘život koji je u trenutku kad postaje povijest’. Na posljednjem Berlinale Talent Campusu održan je simpozij njemu u čast nazvan ‘The Future Has Vivid Memories’. Sudeći prema Markeru, budućnost zaista ima živa sjećanja. I već je postala povijest.